Film o Zvonku Bušiću

"Nakon dugo vremena Hrvatska nas je televizija uspjela ugodno iznenaditi. U subotu navečer (09. ožujka 2013.) u udarnom terminu prikazan je na II. programu film Ljiljane Bunjevac Filipović ''Ljubavnici i luđaci''. Filmska je to priča o životu Zvonke Bušića i Julienne Eden Bušić. Iako je riječ o dokumentarnom filmu, taj osjećaj već nakon prvih nekoliko kadrova gubi i gledatelj se uživi u priču kao da je riječ o napetom igranom filmu, snažnoj drami s elementima političkog trilera. Vođena nenametljivom ženskom redateljskom rukom priča iz kadra u kadar raste k razrješenju nakon kojeg se svi mi, kojima srca još nisu sasvim opustjela, osjećamo barem malo boljima, životu i drugim ljudima otvorenijima.

Mnoge bi nacionalne kinematografije nacionalnoj povijesti bile zahvalne da im nudi takvu priču, međutim to nije slučaj s hrvatskom kinematografijom. Zato nikada nije snimljen film o Petru ili Nikoli Zrinskom, Ivi Senjaninu, Mijatu Tomiću, Nikoli Jurišiću, Dragutinu Lermanu ili Blagi Zadri. Nema filma ni o Klisu, Sisku ili Vukovaru. Nabrajam nasumce, iako ima i na desetke drugih osoba i događaja koji bi, da je hrvatski odnos prema vlastitoj prošlosti i sadašnjosti normalan, bili filmski obrađeni. Tim više je za pohvaliti pothvat gospođe Bunjevac Filipović koja se upustila u snimanje dokumentarnog filma o temi koja joj gotovo sigurno neće donijeti pljesak hrvatskog kulturnog establišmenta. Koji i danas zazire od odveć hrvatskih tema, ništa manje nego i osamdesetih godina prošlog stoljeća.


Film ''Ljubavnike i luđake'' može se gledati i sagledavati na dvije razine. Na ljudskoj i na nacionalno-političkoj razini. Dobrim balansom tih dviju razina autorici je uspjelo stvoriti djelo koje sjajno funkcionira na obje te razine, ali i kao zaokružena umjetnička cjelina. Premda dokumentarcima umjetnički dojam obično nije u prvom planu. Ono što posebno vrijedi istaknuti kao vrijednost filma jest vještina filmskog pripovijedanja, koje priču rasterećuje od suvišnog dokumentarizma, ideološkog ili bilo kakvog drugog balasta. Ovako dobro napravljen dokumentarac bio bi zanimljiv i gledateljima koji o Hrvatskoj znaju malo ili nimalo. Nadajmo se da će na HTV-u to prepoznati i film ponuditi inozemnim televizijskim kućama.


S druge strane nadajmo se da je ovim filmom konačno stavljena točka na 'i' i glede kontroverznog slučaja pogibije policajca Briana Murraya. Bušićev odvjetnik Michael E. Tigar detaljno je pravno razložio i objasnio taj slučaj, te svakome dobronamjernom može biti jasno da se radilo o nesretnom slučaju za koji najveću krivicu snosi neprofesionalno ponašanje policije. Ako nije u pitanju štogod još gore. Trapavost prilikom postupanja s tom bombom toliko bode oči da nije isključeno da je nekome bilo u interesu da se dogodi upravo ono što se dogodilo. Kako bi bila bačena mrlja na cijelu akciju.


Na kraju, uz preporuku čitateljima da svakako pogledaju film ukoliko su to prošle subote propustili učiniti, valja naglasiti da ovim filmom fascinantna priča Julienne i Zvonke Bušića nije iscrpljena, dapače u njoj je ostalo još mnogo potencijala za neke nove filmove i neke nove romane. Zato mi je drago što čitateljima mogu otkriti jedan podatak iz najpouzdanijeg izvora -- Zvonko Bušić Taik piše knjigu svojih sjećanja. Uz Juliennine romane, ovaj film i tu knjigu, koju svi već dugo očekujemo, imat ćemo barem jednu hrvatsku priču dostojno zaokruženu. Nesklonosti dirigentima hrvatske kulturne scene usprkos.


Što, naravno, ne znači da ta tema i dalje ne ostaje otvorena onima koje privlači i inspirira."